Uvjeti korištenja
Silvije Strahimir Kranjčević (1865. - 1908.) zacijelo je velika pjesnička pojava u hrvatskom pjesništvu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U Bosni i Hercegovini je proveo dobar dio svog života i napisao svoje najzrelije pjesme. Rođen u Senju, sin gradskog kanceliste Spiridiona Krainčevića, još kao gimnazijalac počeo je pisati pjesme. Bio je u "Collegiumu Germanico-Hungaricum" u Rimu na teološkom studiju samo šest mjeseci, odakle se vraća i u Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj. Kako mu vlada bana Khuena Hedervaryja nije dala namještenje u Hrvatskoj, prihvatio se učiteljske službe u Bosni i Hercegovini. Službovao je u Mostar i Livnu (1886.), Bijeljini, opet u Livnu i napokon u Sarajevu. Uređivao je književni časopis "Nada", kojoj je nominalni urednik bio K. Hormann, suradnik B. Kallaya. Kada je "Nada" prestala izlaziti, Kranjčević je imenovan profesorom i ravnateljem Trgovačke škole u Sarajevu. Nakon dvije teške operacije umro je u Sarajevu 29. listopada 1908. i pokopan na groblju Koševo. Za pjesnikova života izašle su mu tri pjesničke zbirke: "Bugarkinje" (1885.), "Izabrane pjesme" (1898.) i "Trzaji" (1902.). Priredio je za tisak i četvrtu zbirku "Pjesme" (1908.), ali je umro prije njena izlaska iz tiska. O Kranjčeviću kao pjesniku napisano je više studija, prikaza i članaka. Godine 1931. Miroslav Krleža je napisao esej "O Kranjčevićevoj lirici", u kojemu navodi preoštru, ali dobru ocjenu njegova pjesništva što ju je izrekao A. G. Matoš: "Kranjčević je narodni pjesnik, sasvim hrvatski, više retoričan nego lirski, više plod dodira s našim domaćim no sa stranim pjesnicima". Esej Krleža završava riječima da je Kranjčević ostao namarkantnije lice osamdesetih i devedesetih godina 19. st., mnogo jači i neprolazniji od sveukupne secesionističke lirike. Progovorio je bez uzora, bez ugleda, bez preteča, nevješto, neuko, s pedestogodišnjim zakašnjenjem, ali ipak progovorio. Prve Kranjčevićeve pjesme bile su pune domoljublja ("Moj dom", "Hrvatskoj majci"). Kasnije svoje vizije proširuje u temelj čovječanstva kada nastaje prva socijalna pjesma u hrvatskom pjesništvu ("Radnik"). Međutim, kroz cijelu Kranjčevićevu poeziju proteže se vrlo često jedna pesimistička nit. U tim svojim rastrzajima i dvojbama visoko se uzdigao iznad osobne tragedije i pokazao sliku borca koji se ne predaje ("Trzaji", "Excelsior"). Evo Krležina odabira deset ponajboljih Kranjčevićevih pjesama: "Lucida intrevalla", "U noći mrtvih", "Misao svijeta", "Heronejski lav", "Dva barjaka", "Eli! Eli! lama azavtani?", "Resurectio", "Mojsije", "Gospodskom kastoru" i "Iseljenik". Osobito su sugestivne dvije od njih, dvije pjesme turobnih meditacija, intimnih promišljanja i raspoloženja suvremena čovjeka - "Zadnji Adam" i "Mojsije". Životni paradoks upravo se zrcali u stihovima: "Mrijet ti ćeš, Kad počneš sam U ideale svoje sumnjati." Za Kranjčevića se mogu izreći poznati Ujevićevi stihovi: "Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik". Bi i ostade pjesnik i patnik naroda svojega. (R. Dodig)
