Uvjeti korištenja
Najbolji hrvatski ekpresionistički pjesnik ANTUN BRANKO ŠIMIĆ "pojavio se i nestao kao meteor"(J.Kaštelan). Njegovi književni dometi, njegov duh i silina stvaralaštva spadaju u sam vrh hrvatske pjesničke riječi. Rođen je 18. studenog 1898. u Drinovcima (Grude) u obitelji Vide i Martina Šimića. U rodnome mjestu pohađao je pučku školu, a prva tri razreda franjevačke klasične gimnazije na Širokome Brijegu. U četvrtom razredu samovoljno je prešao u mostarsku gimnaziju, a nakon toga u vinkovačku gimnaziju, Nemirna duha nastavlja školovanje u Zagrebu na gornjogradskoj gimnaziji. Godine 1917. pokrenu je Vijavicu, list za umjetnost i kulturu, radi čega je morao napustiti gimnaziju. Time je izgubio roditeljsku potporu, a sebi priskrbio mukotrpan život skrhan čestim bolestima. Nakon četiri broja Vijavice pokrenuo je novi časopis Juriš čiji je vijek bio samo tri broja. Nastavio je pisati pjesme, likovnu i književnu kritiku te prevoditi. Često je u životnoj oskudici pobolijevao, pa se vratio u rodne Drinovce, izmirivši se s ocem. Kad se vratio u Zagreb pokrenuo je svoj treći časopis Književnik. Upoznao je na Filozofskom fakultetu Tatjanu Marinić, kojoj je posvetio svoju prvu i jedinu zbirku Preobraženja (1920.). Kada je tuberkuloza uzela maha, smješten je u bolnicu u Zagrebu. Tamo umire 2.svibnja 1925. Šimić za života nije ostavio velik opus. Međutim, mnoge njegove pjesme mogle bi se nazvati antologijskim (Pjesnici, Veče i ja, Opomena, Ručak siromaha, Žene pred uredima, Smrt i ja, Pjesma jednom brijegu, Smrt i dr.). Nakon pisanja po uzoru na Matoša, Kranjčevića, Vidrića i Domjanića, oborio se na tradicionaliste i postao zagovornik nesputana izraza i ekspresionističkog duha. U svojoj zbirci Preobraženja slobodnim stihom pjevao je jezgrovito, ritmično, gnomično i logično. Znao je posegnuti za deseteračkim stihom i pučkom naricaljkom. Njegove teme su čovjek, bol, bijeda, zvijezde, Hercegovina,siromasi, život i smrt ("smrt je samo nešto ljudsko“). Kad se obraća čovjeku opominje ga: Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda(OPOMENA). Kad pjeva o tajnovitosti i postojanosti kaže: Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek, Ja nikad neću znati gdje se naš različit smisao sastaje. (PJESMA JEDNOM BRIJEGU). Antun Branko Šimić pjesnik je hrvatske sudbine, ljudskog bola, čudesna siromaštva i široka zvjezdana beskraja. Zaista, pjesnici su čuđenje u svijetu. (R. Dodig)
