Uvjeti korištenja
Livno, upravno, kulturno i gospodarsko središte istoimena kraja, spominje se prvi put 28. rujna 892. U povelji hrvatskoga kneza Mutimira. U popisu svjedoka koji su nabrojani u povelji naveden je i Želimir, livanjski župan (Zelimiro, iupano Cieunae). Pola stoljeća kasnije bizantski car i povjesnik Konstantin Porfirogenet spominje županiju Livno i Plivu U sastavu hrvatske države. U 11. stoljeću u povelji hrvatskoga kralja Zvonimira navodi se livanjski knez Dobrila (Dobrili comitis Cleunensis). Jezikoslovci različno tumače toponim LIVNO: jedni kao izvedenicu od hlijev (ikavski hliv), staja; drugi pretpostavljaju hljebno (ikavski hlib, kruh), dok se najvjerojatnijim smatra izvedba od glina. Livanjska županija u srednjem vijeku proširila se na polja oko Duvna, Glamoč i Kupresa, o čemu govore nazivi Tropolje (comes Trium Camporum). Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić u 14. st. pripojio je livanjski kraj bosanskoj državi. Vodeća velikaška obitelj u srednjemu vijeku na području Završja (naziv u 15. st. za Livno, Duvno i Glamoč) bili su knezovi Mihovilovići, potomci županskoga roda Hlivnjana. U blizini grada Livna bila je župa Bistrica, pa se katkad Livno zove Bistrički grad. U kolovozu 1466. Livno je zauzeo Ivaniš Vlatković koji se tom prigodom naziva "perpetuus comes de Wratar ac vayvoda terrae Humie et de Hliuna". Uskoro su Turci zauzeli Livno i postavili u njemu svoju upravu i vojnu posadu. U crkvenu pogledu livanjski kraj nedvojbeno je pripadao Splitskoj nadbiskupiji.
