Uvjeti korištenja
Fra Matija Divković rodio se u Jelaškama kod Olova 1563, a umro 1631. u Olovu. Školovao se u Italiji, a bio župnikom u Sarajevu i Kreševu. Utemeljitelj je franjevačkog književnog rada i općenito književnosti na narodnom jeziku u Bosni. Najdragocjenija je osobina Divkovićevih tekstova, prije svega u njegovoj kapitalnoj zbirki propovijedi Razlike besiede..., visok stupanj prisnosti, topline, pripovjedačke slikovitosti, uvjerljivosti i zaokruženosti. Zahvaljujući tim književnim kvalitetama, mnoge Divkovićeve priče i kada se ne čitaju u okviru onodobnoga religioznoga konteksta i poruke, doimaju se kao žive i zanimljive književne tvorevine. Osim toga, Divković je značajan i kao pisac koji je, utemeljujući jednu književnu tradiciju, odmah na početku dao toj tradiciji skoro sve njene dominantne oblike. Kao propovjednički pisac upravo je nenadmašan, a okušao se i u stihovima, te u dijalozima, koji predstavljaju prve začetke dramskog govorenja u bosansko-hrvatskoj književnosti. Velik je i značaj Divkovićeve jezično-pravopisne akcije. Naime, on je već na početku lucidno shvatio osnovnu potrebu: da se narodu govori i piše njegovim jezikom i pismom. Zato je jezik njegovih tekstova čist bosansko-hrvatski govor, za koji je imao izvanredan sluh. Ali, važno je pri tome da Divković ne ostavlja »prirodni« govor na njegovom sirovom nivou; on ga s veoma razvijenim osjećajem mjere oplemenjuje i čini gipkijim i izražajnijim tako što u svoj bosanski jezik integrira sve hrvatske književnojezične tradicije: slavonsku, dalmatinsku i dubrovačku. Tako se Divković javlja velikim pretečom u standardizaciji književnoga jezika. Slične su njegove zasluge u pogledu pisma i pravopisa. Sve svoje knjige (uz već spomenute Razlike besiede Divkovića svrhu evanđelja nedieljnijeh priko svega godišta 1616., najvažnije su: Nauk karstianski za narod slovinski 1611., Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i Divice Marije 1611., Život svete Katarine 1709.) on je dosljedno pisao i štampao drevnim bosanskim pismom, bosančicom. Kako u Bosni nije bilo tiskare, da bi to postigao putovao je sa svojim rukopisima u Veneciju, i tamo sam izlijevao slova bosančice i tiskao svoje knjige. Trudio se da izgradi i vlastiti pravopisni sistem, kako bi on što više odgovarao izvornom narodnom izgovoru. I tu se, dakle, Divković pokazuje kao preteča onih pravopisnih ideja koje će u nas prevladati tek dvije i pol stotine godina kasnije. Zbog svega toga Divković je dugo bio uzorom svima piscima-franjevcima, njegove knjige su dvjesta godina bile pretiskavane u desetinama izdanja, čitane i veoma dobro poznate u cijeloj Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i u Slavoniji. Kroz mnoge naraštaje puk se je s njima bio tako familijarizirao, da bi pod misom naglas ispravljali propovjednika ako bi pogrešno naveo koju zgodu uz Divkovićevih propovijedi. Hrvatska pošta Mostar izdala je prigodnu omotnicu prvog dana i maksimum kartu.
